Grad New York je 1970-ih godina izgledao mnogo drugačije nego sada. Ne samo da su auta, reklame i stil oblačenja bili drugačiji, nego je i cijeli grad bio prekriven graffitima. Da steknete predstavu kako je to izgledalo, pogledajte film Wild Style iz 1983. godine. Kao dominantni vizuelni aspekt tog doba, graffiti su se širili New Yorkom kao požar prekrivajući zgrade, zidove, željezničke i metro stanice – skoro sve površine koje su bile obilježene artistima kao što su Dondi, Seen, Lady Pink, Zephyr i Revolt. Mnogi ljudi su samo prolazili i ignorisali ovaj novi vid izražavanja umjetnosti, ali Martha Cooper, fotografkinja za New York Post u tadašnje vrijeme, se zainteresovala da sazna dublju svrhu i istinu koja stoji iza graffita i njihovih autora.

“Nikada nisam razumjela to što su djeca ispisivala svoja imena na zidove”, govori Martha Cooper, ”Ne smatram da je to bilo široko shvaćeno, ljudi su to doživljavali kao još jedan vid nasumičnog vandalizma”. Dok se vozila uokolo obavljajući svoje zadatke za New York Post, Cooper je započela svoj privatni projekat, sprijateljeći se sa mladim graffiti umjetnikom koji se potpisivao u Bronxu pod nazivom HE3. “ Čim je objasnio da je on pisao po zidovima svoj nadimak, sve je sjelo na svoje mjesto”, kaže ona. “Bilo je to kao dešifrovanje nekog misterioznog jezika.” Kroz HE3, Cooper je bila u mogućnosti da se susretne i fotografiše legendarnog umjetnika Dondia. Tada je shvatila da svijet graffita ne samo da ima svoju kulturu, nego i svoj sopstveni vokabular i estetiku.

“Dondi je bio veoma elokventan i lijepo je odgovarao na pitanja, odgovorio je na sva pitanja kakva god su bila i koja su mu postavljena”, “Rekao mi je toliko o tome na koji način se graffiti rade i toliko o njihovoj kulturi, i smatram da je to uradio zbog toga što je video da sam zaista zainteresovana da saznam sve o tome.” U to vrijeme, New York je bio problematičan i pun nasilja, i sigurno graffiti koji su prekrivali grad nisu donosili pobošljanje. “Na neki način, moj posao je bio da to predstavim u drugačijem svjetlu.”, govori Cooper.

1984. godine skupa sa Henryem Chalfantom, Cooper je objavila njihove slike u knjizi Subway Art, koja je godinama bila popularna kao biblija grafita. “Mislim da je slika Dondija, između dva auta, ona koja je pomogla da se pročuje za grafite diljem svijeta. Ta slika je doprinijela tome da to izgleda “cool”, čak možda i kao sport ili nešto drugo u što bi djeca htjela da se uključe.”
Do sredine kasnih 1980-ih, strožije kazne za graffite su implementirane u zakon, uključujući i restrikcije na prodavanje boje za slikanje i pojačanu policijsku kontrolu. 1985. godine, počela je kampanja Clean Train Movement, gdje su svi graffiti sa željezničkih stanica i vagona prekrivene ili u potpunosti očišćene. Također, u svijetu su počeli da se održavaju festivali u slikanju graffita.

Danas, Martha Cooper i dalje fotografiše i čvrsto je uvezana sa graffiti zajednicom i njihovim umjetnicima, kao npr. sa 1UP Crew-om iz Berlina.

“Stvar je u tome, što su graffiti kao takvi prolazna umjetnost, jer ih nakon nekog vremena prekrivaju i očiste, tako da je za mene fotografisanjem istih način da se očuva i zadrži trag tog određenog dijela umjetnosti, u tom vremenu i na tom mjestu. Godinama poslije ovih, možda graffiti uopće više neće postojati. Da budem iskrena, čudno mi je što su i ovoliko dugo potrajali, jer sam oduvijek smatrala da je to jedan od trendova koji će vrlo brzo doživjeti prirodnu smrt, zato jer ništa ne traje vječno.”

Zapratite Marthu Cooper na Instagramu

21 KOMENTARI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here