Naslovnica Talks O Flatline-u uz kafu sa Muamer Hajdom

O Flatline-u uz kafu sa Muamer Hajdom

Sarajevo, grad sa razvijenom muzičkom tradicijom. Grad koji je još iz EX-YU perioda poznat po zahtjevnoj publici koja je znala procjeniti šta je dobro a šta ne. Grad za koji se govorilo da ako grupa bude prihvaćena u Sarajevu sva vrata su mu otvorena. Grad u kojem su nastale mnoge poznate grupe i pjevači/pjevačice ovog regiona. Jedna od tih grupa je svakako i Flatline. Koja je priča koja pokreće Flatline, te nešto više o njima reći će nam njihov pjevač i tekstopisac Muamer Hajdo.

Flatline, jedini band na našim prostorima čiji se muzički stil ne može svrstati samo pod “Metal”. Njihov stil je deklarisan kao “Posttraumatic Experience”.  Band koji je osim na našim prostorima svirao kao podrška i velikanima kao što su Biohazard i Sepultura.

Kako je nastao FLATLINE?

Istorija grupe je počela da se stvara negdje 2002. godine kad su gitarista i bubnjar tadašnje BHHC grupe Kontra,  Slaven i Zlatko, odlučili da me zovnu da im budem vokal. Oni su od starta imali ideju da naprave nešto potpuno novo. Slaven me je upoznao na probama mog tadašnjeg band-a Izboj, sa kojima sam imao već dosta gotovih pjesama ali iz razno-raznih razloga nismo odradili niti jednu svirku a u međuvremenu se band samo razišao. Ja sam već imao nekih tekstova, i naslušao se svakakvih muzika, i sklopili smo nešto što je meni godilo kao izraz jedne generacije, revolt, kritika, a u isto vrijeme i odlična zabava. Tako je i počeo Flatline.

Inspiracija, tekstovi i muzički doprinos?

Muzika je nepredvidljiva, ide svojim tokom, a tekst možda nekad priča i neku drugu priču u odnosu na ono što čujete. Posttraumatski hardcore je ideja koju sam dobio nakon par godina postojanja benda, i zvučalo mi je logično da moja generacija treba da dobije glas i zvuk čime predstavljam ono kako ja vidim svijet. Nisu to sve frustracije, njih je u stvari i možda najmanje, to je rezultat svijesti čovjeka koji je na ovim prostorima svašta prošao, i svega se nagledao, i pokušava da složi stvari u neki red, i sebe dovede u harmoniju i stanje nekog balansa i mira, nakon svega.

Isprva je bilo tekstova koje su napisali Zlatko i Slaven, a poslije smo se potpuno oslonili na moju zbirku (o tome u nastavku intervjua), i nekad bi radili muziku po tekstu, a nekad obratno. Poslije se sve to doradi na probama, i uvijek ispadne nešto u čemu su svi dali doprinosa, ali je drukčije od svega onoga što su svi pojedini članovi imali u startu u glavi. Tako je to jedan divan kompromis, i jedan sklop koji ne potpada pod trendove.

Stvaranje muzike?

Mi ovaj moderni pristup sa digitalnim tehnologijama koristimo tek odnedavno, ali opet se sve dorađuje uživo i „old-school“ pristupom. Prije smo sve radili napamet, svi su sve pjesme imali u glavi, čak su se Slaven i Igor i štimali po sluhu, bez štimera. Ja bih tekst sastavljao na papiru, ponavljali bi dok se svi ne slože da je to to, i gotovo. Nije problem uz pomoć moderne tehnologije napraviti nešto da dobro zvuči ali pravi kvalitet, energija i talent se može vidjeti i doživjeti samo uživo, što je nama i najvažnije.

Previranja i promjene u bandu?

Od originalne postave trenutno samo smo Slaven (gitarista) i ja, dok su novi članovi bubnjar Marko i basista Sale. Čak sam i ja jedno vrijeme bio ex-Flatline jer radi privatnih problema i previranja. Ipak nakon nekog vremena i par razgovora sam se vratio u band, jer ovakvom bandu je nemoguće ne željeti vratiti sve ono što i on pruža, a to su prijateljstvo, sreća , iskustvo, energija. Bend je opstao prije svega jer je u bilo čemu što radiš bitno imati neki cilj, i kad ga ostvariš dobiješ snage za dalje. Slaven je čovjek koji ne odustaje šta god da se desi, i jedno vrijeme je samo on ostao kao član osnovne postave, a i jedan od osnivača benda. Marko i Sale su stari prijatelji benda, i sami su imali svoje matične bendove sa kojima smo dosta radili, Festival of Mutilation odnosno Ormus, a vokal je jedno vrijeme bio Shex iz Dözera, i to su sve ljudi koji imaju dugo iskustvo u sveukupnim dešavanjima sarajevske post-ratne scene, i ono što rade rade srcem i iskreno. Bend opstaje onoliko koliko je jaka ideja koja ga vodi, i mislim da mogu biti ponosan na sve iza nas i ono što planiramo ubuduće.

Za sve je zaslužan Slaven, i bez njega se ništa nikad ne bi desilo. On i danas radi kao organizator, i sam znaš koliko je uradio za scenu u zadnjih 20 godina, i svi mi s njim. Sa velikim bendovima je baš nekako čast nastupati, ali kad ih upoznaš, vidiš da su to sve ipak ljudi prije svega, velikoga srca, i da ta cijela scena ne gaji zvijezde, nego prijateljstva, ljubav i energiju. Kad malo dođeš u godine vidiš da zvijezda nikad nije ni bilo, samo se daje duboko poštovanje i jako cijeni rad svakoga posebno. To su veliki bendovi u svom mikrosvijetu u odnosu na mainstream, i nikad ti se neće desiti da do nekoga ne možeš doći. Izdavačke kuće možda remete autorski proces i miješaju velike profite, rizike i obaveze u sve to, ali kad bend izađe i odsvira pred ljudima, znaš za što si dao novac i šta to sve predstavlja, i na kraju krajeva zašto je opstalo sve te godine.

Kako opstajete na sceni toliko dugo?

Ja apsolutno razumijem ljude koji dignu ruke od muzike i instrumenata, i mogu ih shvatiti, jer smo i mi ponekad sami sebi izgledali kao potpuno ludi što uopšte išta i radimo, u sredini koja to ničim ne podržava. Marilyn Manson je u jednom intervjuu rekao „Iz video igara sam naučio da treba da idem tamo gdje ima neprijatelja, tako se igra nastavlja.“ To je sjajno rečeno, jer bez nekakvog konflikta, razgovora, kompromisa i borbe ne može biti ni samog života niti bilo kakve aktivnosti, a kamoli šta više od toga. Stvar je u tome što ova muzika košta, košta opreme, novca, vremena i živaca, i ljudi nakon nekog vremena jednostavno podvuku crtu isplativosti svega toga i odustanu. I mi smo znali praviti duge pauze radi svakakvih problema, ali satisfakcija koju imaš nakon nastupa to sve nekako dovede u balans, i nakon razmjene energije s publikom svi su sretni. Uostalom, ne treba ni bend da nastupa besplatno, i to je pitanje jako bitno. Prodajući karte na masi koncerata, više od deset godina unazad, uvijek sam pokušavao ljudima objasniti da sav novac koji prikupim ide podržavanju scene, benda, plaćanju puta, spavanja i hrane za goste koji su došli, i da na kraju ipak vrijedi ona stara „koliko para, toliko muzike“, ali u našem slučaju, za puno manje para od evropskog prosjeka moglo se pogledati svjetskih bendova, i za puno manje para naši bendovi nastupaju u odnosu na ono kako bi trebali biti plaćeni. Dovoljno je povući paralelu sa turbo-folk multi-milionskom biznis scenom, gdje se prodaje seks i primitivizam, dok mi pokušavamo proturiti neke više i pametnije ideje i pouke iz svakodnevnog života, i pametnom će i išaret biti dosta.

Ljudi ovdje većinom čekaju da neko drugi za njih uradi posao, i uzimaju ono što je ponuđeno, što je na stolu, bez nekih velikih ambicija i snova o nečem većem, a znamo svi zašto, trenutna situacija pritiska svakoga ovdje, i potrebno je prvo donijeti hljeb na sto, obući se i ugrijati, pa bi nekad poslije tek čovjek pomislio na umjetnost. Scene će biti onoliko koliko je ljudi sami naprave, i mi smo tako uvijek i razmišljali. Nismo očekivali veliku pomoć ni od koga, i zahvalni smo svima koji su je dali. Nakon što čovjek sebi obezbijedi ekonomsku bazu, može se razgovarati o tome da se nešto organizuje, ali svi treba da shvate da će sve ovo, za veliku većinu muzičara ostati jedan slabo plaćen hobi, i muzičare mogu podijeliti na takve, i na drugu grupu koja pravi bendove čisto radi zarade sviranjem obrada bez autorskog udjela, što također mogu razumjeti, jer noćni život jednog povelikog grada uvijek traži takve sadržaje. Svako treba smisliti šta želi, napraviti sebi cilj i krenuti prema njemu, a mene lično nešto ne sekira puno to da li u gradu ima ili nema dešavanja, jer onoliko dešavanja koliko nama treba, iz ove scene, u ovoj sredini, mi sebi sami napravimo, a tu smo i za mlađe koje treba usmjeriti i stvoriti neku novu generaciju. Ali to je ipak njihov, i samo njihov problem, i zadatak.

Savjet novim generacijama

Primijetio sam dosta klinaca koji super sviraju, oni sad imaju blagodeti tehnologije i povezanosti koje mi nismo imali, i neću reći da im je lakše, ali je u svakom slučaju to prednost. Od savjeta nemam nešto pretjerano puno reći, ako radiš nešto što voliš, i imaš čak i opciju da budeš i plaćen za to, zašto ne nastaviti? Stvar je samo biti iskren i raditi to srcem, i rezultati će doći sami od sebe. Bitno je da ti slava, uspjeh i novac ne budu cilj, nego da lično budeš sretan, i kako radiš, i te stvari polako dolaze, bićeš sretniji znajući da sad imaš slijedeći mali cilj za ispuniti, i tako dan za danom. To je formula koja uvijek uspijeva. Tehnologija je možda promijenila alate i pristup, ali sve se na kraju svodi na razmjenu energije, i to se moglo osjetiti isto tako na nekom Bachovom koncertu prije par vijekova, na Woodstocku, ili na Exitu u današnje vrijeme. Treba samo razlučiti šta je iskreno i šta vrijedi, a šta je proizvod napravljen za zaradu.

 Planovi za budućnost?

Planira se još jedan album, i dosta svirki, a sve se radi u skladu sa obavezama svakog od nas, kojih sad ima definitivno puno više nego prije 15-tak godina, kad smo počinjali.Znam da ćemo sigurno raditi do slijedeće godine, za dalje stvarno ne mogu ništa reći jer bih uvukao ostale članove benda u to pitanje, što je jako teško. Radićemo popriličan broj svirki do kraja godine, svojih i gostovanja drugih bendova, i mislim da kako smo počeli od zime ove godine polako opet nešto raditi, da kompletna scena lagano oživljava. Ali to je ipak samo naš komad doprinosa svemu, i treba inspirisati i druge da daju svoj. Ponavljam, ne čekati da drugi urade posao za tebe, nego ga sam sebi napraviti. Jedini put do uspjeha u ovakvoj sredini, a bogami i drugdje, koliko god izgledalo da je „tamo negdje vani“ nešto lakše i da sve pada s neba. To se nigdje ne dešava.

 

“Mind over matter” (“Svijest nad materijom”) naziv je književno-poetskog prvijenca sarajevskog pjevača i muzičara Muamera Hajde pisana na Engleskom jeziku?

U zadnje vrijeme sam se malo umorio od intervjua o knjizi, i da se ne ponavljam, ostaviću ti ovdje prosto jedan link za intervju sa FENA-e, pa čitaoci mogu vrlo lako da pročitaju sve o knjizi.

http://www.fena.ba/article/934134/hajdo-poezija-je-kompresovana-emocija-i-dribling-duha-na-malom-prostoru

 

Aktuelno

Electro Gothic dance night @ Club Monument 26.4.2019. od 22h

Osjetite snažni osjećaj euforije i zadovoljstva u moćnim tonovima Electro Gothic magije, u kojoj je ples vaš...

Promocija Albuma “Boundary Conditions” i koncert u klubu Monument 28.3.2019 u 21h

Label Ambrosia Musica i Ansambl Liminalit Vas pozivaju na promociju albuma "Boundary Conditions" 28. marta, u klubu Monumet, Štrosmajerova 3, s početkom u 21 sat,...

Rasplesani mart u Silver & Smoke

Najava martovskog programa za Silver & Smoke

Newromantic Goth Dance Party u AG klubu 2.3.2019.

Alternativa sa karakterom i dušom, nešto čega je u Sarajevu sve manje i manje. Urban Twilight u saradnja sa AG klubom i...

Izložba, video instalacija i govorni čin grupe Ambrosia u galeriji Zvono

18.2.2019 od 21h Povodom obilježavanja 24 godine postojanja i djelovanja, kulturne asocijacije Ambrosia, u...